|
|
  |
|||
|
|
Tragom poznatih imena: Leon Jozef Finci Porodièna relikvija Pra-pradjeda profesorice Zoje Finci bio je potkraj prošlog vijeka-sarajevski nadrabin. Školovao se u Solunu i Istanbulu, postao znani intelektualac, o èemu svjedoèi bogata arhivska graða saèuvana u poznatim gradovima. Piše:
Jozefinina razmišljanja Leon Jozef Finci razvijao se u vrsnog intelektualca tog doba. Arhive u Beèu, Istanbulu i Solunu èuvaju vrijedne dokumente koji govore o aktivnosti ove liènosti, a u Muzeju grada Sarajeva saèuvana je i njegova prva knjiga pod naslovom “Vajlakes”, pisana na hebrejskom, što u prevodu znaèi: Jozefova razmišljanja. Reprint izdanje štampano je u Torontu 1988. godine zahvaljujuæi angažmanu njegovih pra-praunuka, Zoje iz Sarajeva i Nine Nehama Finci, udate Piliš, iz Toronta. Bio je to odraz pažnje prema svom slavnom i uèenom pretku. Pripadao je kabalistima, što u užem smislu oznaèuje jevrejsku tajnu nauku, vjersku i filozofsku, specijalno u njenoj srednjovjekovnoj formi, dok se u širem smislu pod tim pojmom podrazumjevaju svi mistièni pokreti u jevrejstvu. Sredinom XVIII stoljeæa napušta Travnik i dolazi u Sarajevo, gdje osniva i svoju porodicu u kojoj je imao osmero djece. Nastavljajuæi porodiènu tradiciju postaje sarajevski nadrabin, a predsjedava i Velikim jevrejskim sudom mudraca. Porodièna relikvija n Štap je obilježje visokih jevrejskih dostojanstvenika a naèinjen je od crne ebanovine. Na vrhu je srebrena drška u kojoj je ugraviran znak porodice- devetokraka zvijezda. Prsten na ruci je takoðer simbol dostojanstvenika tog doba i po jevrejskim obièajima nosi se na malom prstu, nasuprot vjenèanom prstenu koji se nosi na kažiprstu. Štap kao porodièna relikvija saèuvan je sve do današnjeg dana. Nalazio se i kod mog oca kao sljedbenika svog oca jer se štap, po našim obièajima, prenosio sa oca na sina, i to prvoroðenog. Moj otac je bio prvi sin svog oca, a njegov otac, moj pradjeda, b io je prvi sin ovog rabina Lea. Nakon smrti mog oca 1953. godine, kuæa je ostala iskljuèivo na ženskim èlanovima pa je moja majka štap predala mom stricu, a nakon njegove smrti naslijedio ga je njegov sin. I tako se tradicija u porodici Finci nastavlja... Leon Jozef Finci sahranjen je na jevrejskom groblju u Kovaèiæima. Na velikom spomeniku, koji je nekom sreæom ostao neošteæen i nakon posljednjih ratnih razaranja, nalazi se kruna kao znak dostojanstva velikog rabina u turskom periodu. Turci su ga iz poštovanja oslovljavali hahambaša što je znaèilo rabiner nad rabinerima. Pošto je zastupao i filozofiju kabalistièkog uèenja, na spomeniku se nalazi uklesana ruka koja kao simbol podrazumjeva blagost, mir i duhovnost. Ovaj èuveni rabiner kroz svoj život i zalagao se upravo za takva naèela. n Na ove detalje ne ukazujem bez razloga. Naime, meðu sarajevskim Jevrejima bila je raširena legenda po kojoj obilazak rabinerovog groba znaèi za bolesne- sigurno ozdravljenje. Sefardi dolaze Nakon protjerivanja iz Španije (1492) i Portugalije (1496) jevrejske izbjeglice krenule su u potragu za novim prebivalištima. Ljudski ponos im je ponižen, podvrgnuti su ruglu a dotadašnji sjaj jevrejstva je potamnio. Mnogi su dobili utoèište u tadašnjoj Otomanskoj carevini. Zbog toga se glavnina prognanika kretala prema Carigradu i Solunu, ali i prema Jedranima i Nikopolju. Meðutim, ova velika masa izgnanika koja je brojala više stotina hiljada lica, usmjerila se preko Sredozemnog mora i preko južne Italije i na prostor Balkana. Nije prošlo ni pola stoljeæa od njihovog egzodusa iz Španije i Portugalije, a veæ su prvi Jevreji - sefardi poèeli da dolaze u Bosnu. Najprije dolaze pojedinci u prvoj polovini XVI stoljeæa, a grupe sa porodicama u drugoj polovini tog stoljeæa, dolaze u Sarajevo, odakle su se širili i nastanjivali u veæa i manja trgovaèka mjesta. Pretežno su se bavili trgovinom. n Na osnovu saèuvanih dokumenata može se sa sigurnošæu reæi da je prva jevrejska nastamba u Sarajevu bila zaseban objekt, tzv. Sijavuš-pašina daira koja se tako samo službeno zvala, dok se meðu Jevrejima nazivala Kortiž i Kortižiko, a ostali sugraðani su je zvali Velika avlija. Bila je izgraðena neposredno uz èaršiju. Nastala je u posljednjim decenijama 16. stoljeæa. Bio je to zapravo veliki han koji je Sijavuš-paša sagradio i u kojem su stanovali pristigli Jevreji. Tokom vremena njihove nastambe su prerasle u više mahala koje su bile mješovite naseobine. Meðu brojnim doseljenicima u Sarajevo nalazili su se i preci porodice Finci, na šta ukazuje autentièni dokumenti poput porezne liste iz 1725. godine. Veziru u pohode  Upravo
o tom davnom preteku u ovoj porodici postoji predanje koje se prenosilo
s koljena na koljeno i gotovo je preraslo u legendu. A predanje govori
o jednom nadasve zanimljivom dogaðaju koji je odredio daljnu sudbinu
dalekih predaka koji su nosili prezime Finci. O tom dogaðaju, sa puno
žara, govorila mi je Zoja Finci, koja je i sama istraživala korijene svog
porijekla.
n Od davnina, naime, kod Jevreja je postojala i sklonost prema apotekarstvu. Poznavali su narodne lijekove i droge, njihova djelovanja, namjenu i naèin uporabe. Jedan od Fincija držao je u Dubrovniku apoteku i bavio se veoma uspješno lijeèenjem oboljelih. Bio je intelektualac visokog ranga, govorio je nekoliko stranih jezika, prevodio stare rukopise, bavio se kabalom, istraživao psihoterapiju i na odreðen naèin stvorio ugledno ime poznavaoca medicine. Vijest o èudesnom apotekaru stigla je posredstvom trgovaca i do travnièkog vezira. Bio je to pravi mehlem na ranu zabrinutog oca zbog teške bolesti njegove kæerke, miljenice. Nije se mnogo dvoumio. U Dubrovnik odlazi njegov glasnik kako bi udobrovoljio apotekara da doðe u Travnik i preuzme lijeèenje vezirove kæerke. n Predanje kaže - prièa Zoja Finci - da je došlo do susreta. Moj daleki predak se malo neækao da napusti Dubrovnik, ali je najzad popustio nakon što je saslušao vezirovu poruku da æe mu u ovom bosanskom gradu, koji nije poznavao i kojeg se malo plašio zbog druge klime, biti pruženo puno gostoprimstvo. Vezirova molba je uslišena. Apotekar Finci, o kojem se izmeðu ostalog govorilo da uspješni lijeèi odreðenim energetskim saznanjima, krenuo je u Travnik i ne sluteæi da æe mu ovaj vezerski grad uskoro postati i njegovo životno opredjeljenje. Bolesnica je izlijeèena na svu radost travnièkog vezira, a Finci uskoro u Travniku otvara svoju apoteku i preseljava porodicu iz Dubrovnika. Dogaðaj se odigrao poèetkom XVIII stoljeæa. Znaèajan je po tome što su nakon apotekara u Travnik poèele da dolaze i druge porodice Jevreja. Uskoro je osnovana i samostalna jevrejska opština, a tradicija lijeèenja narodnim lijekovima, koju je utemeljio davni predak porodice Finci, uspješno je nastavljena. Nazad goreÈ
|
Držim
u ruci fotografiju staru više od jednog stoljeæa. Brižljivo je èuvana
i saèuvana u porodici Finci, jednoj od onih jevrejskih porodica
nastanjenih u Bosni prije nekoliko stotina godina.